Argentinski fotograf Matias Corral proteklog je vikenda boravio na Grobnišćini. Na atraktivnim je lokacijama trideset i devetogodišnji Argentinac, analognim Hasselblad aparatom, fotografirao Grobničke dondolaše. 
Porijeklom ste iz Argentine, živite u Parizu. Odakle zanimanje za europske tradicijske maske?
“Prije nekih osam, devet godina, nakon što sam završio projekt na Haitiju, gdje sam radio nakon potresa, otišao sam u Švicarsku. Počeo sam raditi u jednom malenom selu u planinama, gdje su mi ispričali o njihovim zimskim običajima, kojima dočekuju proljeće i tjeraju zle duhove zime. Vama je to sigurno dobro poznata priča. To me je zaintrigiralo, ali i iznenadilo jer njihove maske su uistinu primitivne. Da ne znam da su izrađene u Švicarskoj mislio bi da su s Papue Nove Gvineje ili Afrike. Poželio sam napraviti foto esej i ispričati njihovu priču i bio sam jako zadovoljan sa svojim radovima.”
Zašto Hrvatska, zašto Grobnik? Kako ste došli na ideju da snimate s Grobničkim dondolašima?
“Nakon što sam spomenute radove pokazao suradnicima povratne informacije su bile izvrsne pa sam odlučio po Europi nastaviti tražiti slične običaje. Svaki sljedeći projekt vodio me je dalje. Moj prijatelj, koji je proveo neko vrijeme u Hrvatskoj, davno mi je preporučio ovaj dio Europe. Jednom prilikom radio sam u Mamoiadi, na Sardiniji. U njihovom sam muzeju vidio masku Grobničkih dondolaša. Svidjeli su im se moji radovi i bili su jako susretljivi. Dali su mi kontakte dondolaša s kojima sam se povezao. Moja prijateljice koja radi u muzeju u Bugarskoj također mi je preporučila da posjetim Grobničke dondolaše. Prošle su dvije, tri godine, ali evo došao sam na Grobnik.”
Snimali ste na nekoliko različitih lokacija, uključujući i Platak. Kakvi su dojmovi o mjestu i ljudima?
“Na Grobniku mi je uistinu fantastično. Osjećam se kao da sam kod kuće. Mislim da je to dijelom i stoga što smo jako dugo u kontaktu. Dondolaši su mi pričali o tome što rade i zašto rade to što rade. O svojoj tradiciji i običajima koje žele sačuvati, ali i tome kako u isto vrijeme ne žele biti komercijalizirani, niti iskorišteni u primjerice političke ili turističke svrhe, kao što je to recimo slučaj s karnevalom u Rio de Janeiru.”
Snimili ste puno fotografija. Gdje će ih dondolaši i svi ostali koje zanimaju vaši radovi moći vidjeti?
“Želio bi objaviti knjigu i napraviti veliku izložbu, ali kako je sve snimano analognim aparatom i filmom, a ja koristim stare tehnike, koje su jako skupe, trebat će mi i veliki sponzori da bi napravio izložbu. Također volio bi to napraviti na pravom mjestu. Za mene je ovaj rad jako važan. U njega sam uložio svu svoju ušteđevinu i energiju, što je prilično riskantno jer mi nitko ne jamči da ću radove uspjeti prodati. Za sada ih prodajem privatnim kolekcionarima, koji se s njima mogu poistovjetiti. Što se knjige tiče želio bi da to bude foto esej o mjestima i ljudima koje sam posjetio. Nikako ne želim da to bude katalog. U svakom slučaju dondolaši će poštom dobiti razvijene fotografije, kako bi ih imali za svoju arhivu. Želim da i oni budu zadovoljni s učinjenim.” 
U vrijeme digitalne fotografije i dalje radite sa starim analognim Hasselblad aparatom?
“Radi se o fotoaparatu srednjeg formata, švedskog proizvođača Hasselblad. Nemam ništa protiv digitalne fotografije, ali počeo sam raditi s filmom i kad su svi prihvatili nove tehnologije shvatio sam da tako ne mogu dobiti ono na što sam naviknuo. Fotografije su mi izgledale presavršeno, kao u 3D- u, bez duše. S novim fotoaparatima okinete fotografiju i odmah je provjerite te tako uništavate trenutak koji imate s ljudima koje fotografirate. Malene greškice koje ponekad napravim čine fotografiju posebnom. S digitalnim fotoaparatima napravite previše fotografija, samo zato što možete. Uz to, ne ulažete jednaki trud u svaku fotografiju. Na kraju završite s nekoliko tisuća fotografija koje više nećete vidjeti. Za mene je dobro imati ograničenja. Kada imate previše opcija ne napravite ništa. Također volim taj fizički faktor, želim uvijek imati negative, a ne da su mi sve fotografije u računalu. Još uvijek ne znam kakve fotografije ću dobiti s Grobnika. Vidjet ću tek kada dođem kući. U svakom slučaju nadam se najboljem.”
