Bakar 15. veljača 2019.

Takale i pogled koji ostavlja bez daha

Takale i pogled koji ostavlja bez daha
Teško je zamisliti muku, koju su na strmim padinama, prolazili graditelji Bakarskih prezida, a još teže opisati nezaboravni pogled što se s Takala, za lijepog vremena, proteže na jedinstvene vinograde i Bakarski zaljev.

Bakarski su prezidi nastali na tristotinjak metara visokim brdima oko Bakarskog zaljeva. Kameni suhozidi, što se isprepliću po strmim istočnim padinama, nekada su spajali Bakar i Bakarac. 

Povijest priča da je, u 18. stoljeću, carica Marija Terezija, dok je putovala brodom kroz Bakarski zaljev, na strmim padinama, ugledala ljude i zainteresirala se za to što rade. Uskoro je lokalnom stanovništvu, pretežno s Praputnjaka, dopustila da brda oko zaljeva “ukrase” prezidima i na tom području uzgajaju autohtonu vinovu lozu, belinu. 

Riječi teško mogu opisati napor i muku kojom su mještani izrazito zahtjevan teren pretvorili u jedinstvene vinograde. Priča dodatno dobiva na težini uzme li se u obzir činjenica da su u to vrijeme muškarci za kruh najčešće zarađivali na morima. Drugim riječima, za prezide su najzaslužnije ruke spola koji se u ovom slučaju teško može nazvati slabijim. Žene su, na istočnim su obroncima Bakarskog zaljeva, uz veliki trud, krčile i zidale, donosile zemlju i sadile vinovu lozu.
 
Na Bečkom dvoru i u National Geographicu

Po nekim zapisima godišnje se proizvodilo četrdesetak vagona grožđa. Stvoreni zu tako uvjeti za proizvodnju Bakarske vodice, pjenušca, koji će očarati mnoga nepca i van granica domovine. Naime, bakarski je pjenušac bio toliko cijenjen da se u njemu uživalo i na bečkom te engleskom kraljevskom dvoru.

Bakarski su prezidi, kao što to čine i danas, očarali i mnoge medije. Igrom slučaja jedan je tekst s dvije fotografije, prije više od pola stoljeća, obišao svijet. Ponovno je presudan bio brod koji je prolazio zaljevom. No, ovog puta umjesto Marije Terezije na njemu je bio novinar prestižnog National Geographica. Za oko mu je zapeo Viktor Tadejević, jedan od zadnjih koji su obrađivali Takale. Tekst je objavljen 2. veljače 1962. godine, ispričala nam je ponosno Viktorova unuka, Tajana Frančišković.  

Nažalost zub vremena odgrizao je poveći dio tog dijela bakarske povijesti pa je danas, po nekim procjenama, sačuvana tek pedesetina Bakarskih prezida, koji su proglašeni spomenikom kulture.
 
Bakarska vodica i dalje teče

Sačuvan je dio koji nosi naziv Takale jer su se s tog mjesta posječena stabla spuštala (takala) u more. Najzaslužnija za revitalizaciju Takala, koja je počela 2001. godine, je Poljoprivredna zadruga Dolčina s Praputnjaka, koja organizira brojne radionice obnove.

Trenutno je zasađeno oko 2500 cijepova autohtone sorte beline, koju su članovi zadruge desetljećima pažljivo čuvali na Praputnjaku.

Bakarski prezidi godišnje daju do 1500 kilograma grožđa, odnosno oko 1000 boca Stare Bakarske vodice, koja je ne tako davno dobila i status vrhunskog pjenušavog vina. 

Bakarska vodica tako još uvijek teče na strmim istočnim obroncima oko Bakarskog zaljeva i uživa u pogledu koji ostavlja bez daha. 

Komentari