Bakar 28. lipanj 2020.

Emotivna priča o slijepom vodonoši koja je dirnula Bakar

Emotivna priča o slijepom vodonoši koja je dirnula Bakar

Koja je najslavnija priča bakarske prošlosti? Frankopani, Marija Terezija, kapetani i brodovlasnici ili možda ipak ona o Ivanu Čopu, siromašnom i slijepom bakarskom vodonoši koji je zadužio svoj grad više od svih navedenih?

Interpretacijska šetnja “Bakar na vrhu” u "Šetnji kroz povijest" donijela je mnoge slavne priče, ali završila je upravo s ovom u interpretaciji direktorice TZ Grada Bakra Sonje Jelušić Marić.


Ivan Čop rođen je 1869. u Bakru. Kao maleni dječak imao je problema s vidom i ubrzo ostao u potpunosti bez njega. Ali pritom nije izgubio duh, odvažnost i želju za samostalnošću. Sljepoća ga nije spriječila da uz pomoć mlađe sestre Josipe istražuje bakarske uličice i okolne šume, a žedan znanja sjedio je u zadnjoj školskoj klupi i upijao sve što je mogao čuti.

Nakon očeve smrti, nastupaju teška vremena. Želeći se pobrinuti za majku i sestru postaje, unatoč hendikepu, bakarski vodonoša, Ivan Slijepi kako su ga Bakrani zvali. Noseći na ramenu lodricu tešku oko 25 kg u svim vremenskim uvjetima savladavao je uspon do plemenitaških kuća kojima nosi vodu. Svaki novčić mukotrpno zarađuje i sanja kako će obnoviti svoju staru, derutnu kućicu.


Nakon sestrine udaje i majčine smrti, ostaje sasvim sam. Kao veliki ljubitelj i poznavatelj ptica, lovi ih i prodaje, a one najljepšeg pjeva zadržava za sebe ili poklanja prijateljima. Kako bi dodatno zaradio, natezao je čak i mijeh orgulja u crkvi, uzgajao i prodavao svinje i kokoši, mukotrpno se boreći da preživi.

Težak život, derutna kućica i suha hrana na kojoj je živio, uzeli su danak. Slijepi vodonoša umro je od perforacije čira s 47 godina, a na polici u njegovoj kući, pronađene su hrpice kamenčića, komadića stakla i porculana. Sve te hrpice označavale su dugovanja pojedinih obitelji za vodu- kamenčići su predstavljali manje novčane jedinice, stakalca krune, a komadići- porculana forinte. Bakrani su svome slijepom vodonoši bili dužini toliko novca da je mogao obnoviti svoju kućicu, a još više od toga dugovali su mu pomoć kao hendikepiranom i silno vrijednom stanovniku grada.

Ovo je jedan od načina na koji se taj dug vraća, a bit će ih još jer priča o slijepom bakarskom vodonoši treba živjeti kao najvažnija priča grada kojeg je dočekala isto takva hendikepiranost spram drugih i za kojeg, baš kao i za Ivana Čopa vrijedi izreka- “samo se srcem dobro vidi, bitno je očima nevidljivo”. 

Komentari